Kurosawa, crows, Van Gogh

Pevao nisam – odričem se plača.
Plakao nisam – odričem se jave.
U ime budućih gradova i pevača
moje me pesme rađaju pa dave.

Nasrću dani na me ko osice,
podivljale zveri na kanadsku šumu –
u svim ponorima vide moje lice
i odgovor na sve otkopavaju u mom umu.

Ni jedan mozak svoja znanja ne zna –
tajne zapretene iza bledog čela –
čarolija sveta, tica neoprezna,
kroz očne je duplje amo izletela.

Pred tom čarolijom ko pred tuđim čudom
klečim da zemlja celiva mi čelo –
kako objasniti meni nerazumnom i ludom
da to nije tuđe nego moje delo!

Ti i ja sami u svome izumu!
I ljubav je naša mala majstorija!
Voliš li me kao zapaljenu šumu,
u kojoj smo izgoreli, do temelja, i ti i ja?

 

Branislav Petrović (1937 – 2002), „božji daktilograf” i „slovoslagač“, srpski pesnik i novinar.