Mr.Robot

Serija Mr.Robot spada u ona ostvarenja koja se moraju naći na vašoj listi najboljih serija. Prvobitno zamišljena kao film Sema Ismaila (Sam Esmail) o hakovanju, inicijalna zamisao o srednjem prstu uperenim svim poslovnim ljudima u skupocenim odelima koji upravljaju našim životima, dobija svoj potpuni izraz kroz 45 epizoda.

Kritika savremenog društva u seriji najbolje je iskazana kroz antikonzumerističke, antikapitalističke i antireligiozne ideje – suštinski kroz pobunu protiv čitavog poretka savremenog društva. Mali nebitni čovek dobija moć da sruši čitav sistem samo jednim klikom miša. I to je ono što nam treba – da pratimo revoluciju iz svojih udobnih fotelja, ustiju punih kokica i da likujemo dok neko drugi sve radi umesto nas.

Ironično, to i dobijamo.

Revolucija Mr.Robot – a

Najočigledniji uticaj na tvorca ove serije svakako je Borilački klub (Fight club), što se vidi po glavnom toku radnje. Pobuna malog čoveka protiv svojevrsnih bogova savremenog društva (u vidu najvećeg konglomerata E Corp), dovešće do katarze društva, čisteći ga od zla na ovoj planeti. Barem je to bila prvobitna zamisao – brisanje dugova svih građana radi njihovog oslobađanja iz kandži robovlasničkog društva.

Mr.Robot takođe postavlja tezu po kojoj će uništavanje poboljšati sve, očišćeni od štete nastale ljudskim delanjem, ljudi će dobiti novu šansu, krenuće od nule.

Ali ne i ovaj svet, ne i ovo društvo!

Ovaj „teroristički“ napad zapravo daje prostora nasilju, nasilje stvara još nasilja, a pojedinci će opet naći načina da profitiraju i iz te novonastale situacije, ponovo stavljajući obične, male ljude u položaj robova.

Revolucija baš i ne ide po planu. I šteta nastala takvim činom imaće svoje posledice. Postavlja se pitanje da li su te posledice nužno sredstvo do cilja, da li cilj u ovom slučaju opravdava sredstvo?!

Revolucija protiv virtuelnog sveta

Zahvaljujući bipolarnom Eliotu Aldersonu (Elliot Alderson) na ksanaksu, amfetaminima, morfijumu i drugim medikamentima, mi dobijamo ulogu u ovoj seriji. Paradoksalno, mi dobijamo priliku da učestvujemo u toj revoluciji, bez učestvovanja.

Mr. Robot o bogu, citat

Prikovao nas je za ekran da razrogačenih očiju pratimo tuđe živote, dao nam mogućnost da vidimo širu sliku, uvid u druge stvari, pozadinu događaja; daje nam ulogu boga u ovoj priči, samo bez mogućnosti delanja. Ali zar to nije nešto što mi već radimo?! Koliko sati mi provodimo na društvenim mrežama, šta gledamo na internetu, kako se predstavljamo i koje tragove ostavljamo?

Mr.Robot nam daje ono što mi već radimo, daje nam ulogu voajera, postavlja nas tamo gde smo inače – na granici između realnog i nerealnog. A virtuelni svet je upravo tu; negde u realnom životu, ali tamo gde mi ipak volimo da se pretvaramo i predstavljamo stvari onakvim kakve zapravo nisu. Svi to radimo, zar ne? Volimo da ulepšavamo stvarnost na društvenim mrežama, ludo se provodimo, jedemo hranu sa što komplikovanijim nazivima, u skupim restoranima, predstavljamo našu srećnu porodicu, a u realnosti nam se život raspada i krpimo kraj sa krajem. Zvuči poznato?!

Mr. Robot o bogu, citat

Drugi narativ je zapravo kritika usmerena protiv virtuelnog sveta. Eliot Alderson zajedno sa Mr. Robotom neposredno započinje i revoluciju protiv virtuelnog sveta, pokazujući nam koliko smo nesvesni čak i kad smo svesni, koliko smo ranjivi kada tražimo intimnost na socijalnim mrežama i koliko nam se to prenosi i na svakodnevni život. Naši životi izgrađeni su na fantazijama, privatni život postaje javni, svaki naš klik se beleži negde i kompromituje nas.

Internet nam, kao i bogovi našeg društva, kontroliše živote, a mi to dozvoljavamo. Revolucija nije samo u borbi protiv multimilionerskih kompanija, revolucija je i borba protiv nas samih.

Revolucija i pojedinac

Najviše negativnih kritika stiže od ljudi koji nisu pogledali seriju dalje od druge sezone, te čija su očekivanja razbijena, prenošenjem radnje sa kolektiva na pojedinca. Ali neophodno je ispratiti celu priču da bi se svi fragmenti uklopili u savršenu celinu. Onda ćete se složiti sa mnom da bi kvalitet serije značajno opao da je ona ostala samo na nivou hakovanja; nekolicina agenata u crnim odelima koji sa pištoljima jure buntovne klince.

Zašto je pojedinac važan za ovu priču?

Da bi se pokrenula revolucija potrebna je bar jedna individua ili grupa koja nastupa kao individua, koja će tu revoluciju podstaknuti i predvoditi. I taj pojedinac je često posebna, drugačija i neobična ličnost, koja možda ima i lične razloge za taj cilj. U ovom slučaju taj predvodnik je Eliot Alderson, odnosno Mr. Robot kao jedna od manifestacija njegovog disocijativnog poremećaja identiteta, u liku njegovog preminulog oca. Njih dvojica okupljaju grupu haktivista (prigodan naziv koji nije usvojen u našem jeziku) koja će stajati iza udara 9/5.

Druga sezona je neophodna za građenje lika Eliota Aldersona i već tu možemo dobiti nagoveštaj da ništa nije onako kako izgleda, da nam je perspektiva vrlo često zamagljena što zbog naše sigurnosti što zbog okolnosti. Priču ćemo dobiti uglavnom iz ugla Eliota onako kako on bude želeo, što znači da je sasvim moguće ona izobličena i nepotpuna. A na kraju se tako ispostavlja.

Tako kolektivni problem postaje pojedinačni, a revolucija traje i u čoveku koji potisnut na marginu društva pokušava da živi i preživi u ovom svetu.

Kakvu revoluciju Mr. Robot zapravo pokreće?

Mr. Robot je Eliotov alter ego, agresivnija ličnost, onaj odbrambeni mehanizam koji nastupa u kritičnim trenucima i zapravo dela. On je taj koji kaže ono što Eliot misli, on je taj koji pokreće radnju.

Ali Mr. Robot štiti i pomaže Eliotu da se izbori sam sa sobom. Da bi prihvatio sebe u tom dvojnom obliku, potrebno je doći do srži problema, do uzroka nastanka tih poremećaja. A to se maestralno dešava u sedmoj epizodi četvrte sezone.

Savršena u pogledu glume, produkcije, scenarija, pratećih efekata, muzike, epizoda je zamišljena kao drama u pet činova. Da bi se došlo do suštine problema, potrebno je postavljati odgovarajuća pitanja. Dominikanski diler Vera pojavljuje se kao moderator – samo njegovo ime potiče od španske reči „Verdad“, što znači istina, tj. u ovoj aluziji on treba da ga dovede do istine o ocu. Vera, kao Gusenica iz Alise u Zemlji čuda pitanjem: „Zašto si ti ovde?“ navodi Alisu (u ovom slučaju Mr. Robota) da otkrije ko je ona. I dok besni oluja u pozadini, prateći unutrašnje stanje junaka, scene podsećaju na kopanje po umu. Kada treba da prestanemo da štitimo sebe i da pogledamo istinu u oči?

Ispostavlja se da je Mr. Robot ličnost koja laje i zapravo zavarava, dok je Eliot Alderson mozak operacije, radi iz senke, vreba iz prikrajka i predstavlja daleko veću opasnost.

„Dom nije tamo odakle si, već gde bi trebalo da budeš.“

Rečenica koju na početku izgovara Vera zapravo znači za Eliota da treba prestati da gleda u prošlost, jer ona ga ne definiše, poreklo ga ne karakteriše, kao ni otac. Jednom kada sagleda istinu, i pusti sve onda konačno može upoznati pravog sebe. A sa svim tim se neće nositi sam. Sve te ličnosti koje je stvorio su bile tu za njega i promenile su ga.

I to je ono što je ključno za Eliota. On kao i Mr.Robot zavarava i štiti, bes i tuga koje i dalje drži u sebi ga kontrolišu i sputavaju da živi normalno. I dokle god to zadržava, on ne može da spozna pravog sebe. Suočavanje i prihvatanje je ono što se i dešava na kraju, dok sve njegove ličnosti simbolično sede u bioskopu i gledaju ponovno rođenje onog pravog Eliota.

Na kraju, to je ono o čemu je revolucija bila. Eliot shvata da je njegov „državni udar“ naneo više štete nego koristi. Poenta uopšte nije bila u menjanju sveta, već u nama – mi smo revolucija. Poenta je da budemo prisutni u svom životu iako su nam rekli da tu ne pripadamo, da verujemo u sebe iako su nas ubedili da smo previše različiti. I možda ako se budemo čvrsto držali toga, ako odbijemo da se povinujemo, možda će se i svet oko nas promeniti.

Umetnost u jednoj seriji

Kvalitet ove serije nije samo u priči i načinu na koji je ona izvedena. Pored ove glavne i nekoliko sporednih priča, mogli bismo da izdvojimo još sigurno desetak problema koje Mr. Robot obrađuje, pri svakom novom gledanju. Kvalitet je i u glumi gde svaki lik iznosi svoju ulogu maestralno, da bi glavna priča bila zaokružena, da bi sve priče bile povezane u smislenu celinu. Kvalitet je u činjenici da su na seriji radili ljudi koji su zaduženi za sajber kriminal, analitičari i uopšte ljudi koji se razumeju u materiju, radi tehničke tačnosti.

A umetnost je u detaljima. Muzika koja prati radnju savršeno se uklapa, upotpunjava je i objašnjava. Tu su i propratni detalji koji se ne uočavaju na prvo gledanje – na primer, reklamni plakati u metrou, emisije na televizorima u pozadini, pa čak i garderoba, ponašanje, slike, kadriranje, način snimanja – sve je tu sa razlogom i uklapa se u „širu“ sliku. Transrodni kineski ministar, nastrana lejdi Magbet-supruga koja podriva ambicije svog muža, neostvareni biznismen kome cilj opravdava sredstvo, i mnogi drugi – svi oni čine seriju prilično konfuznom za gledanje. Možda je čak i zabavnije gledati je, a ne shvatati zapravo o čemu se radi; prepustiti se čulnim zadovoljstvima Mr.Robot-a i pustiti da vas uliksovski tok svesti dovede do vrhunca.