Van Gog

Verovatno jedan od najpopularnijih slikara, ali sa preko 2100 radova svakako i najplodniji umetnik, jeste Vinsent Van Gog (1853 – 1890). Neprihvaćen od svoje sredine i vremena, danas nosi epitet i jednog od najcenjenijih slikara postimpresionizma. Njegovo stvaralaštvo kao i život pratile su i brojne kontroverze.

Buran život koji je vodio u kombinaciji sa umetničkom genijalnošću stekli su mu slavu koju za vreme života nije dobio. Najveći broj svojih dela uradio je u periodu od 10-ak godina, ali kao da njegov nepresušni izvor tada nije bio dovoljan. Tada je bio poznat kao ludak, kao problematični duševno skrajnut čovek, koji je vreme provodio sa prostitutkama, sakatio sebe zbog ljubavi ili prijateljstva, lečio u psihijatrijskoj bolnici i na kraju skončao pod nerazjašnjenim okolnostima.

Da li je izvršio samoubistvo ili je ubijen nije važno. Na kraju, nije važno ni šta je činio za vreme života, ni kako su ga tretirali. Ono što je bitno je ostalo za njim i ta dela svedoče o njegovim najintimnijim mislima i osećanjima.

Ovo su tri filma o tome kako je Van Gog živeo, stvarao, mislio i osećao.

„Loving Vincent“

Ovaj jedinstveni film u poljsko-britanskoj produkciji, kome je zamalo izmakao Oskar, na originalan način prikazuje Van Gogove radove. Takođe, bavi se jednom od teorija o smrti ovog umetnika – ona po kojoj nije izvršio samoubistvo već je bio ubijen.

Ono po čemu je film jedinstven je specijalna tehnika u kojoj je rađen – Van Gogove slike koje su oživele. Preko 100 slikara širom sveta radilo je na ručnom oslikavanju scena, u Van Gogovoj tehnici. Kombinacija pravih glumaca i pokreta sa slikama, kao i fantastična muzika koja prati radnju, čine dušu ovog filma.

Film prikazuje poslednje dane Vinsentovog života i detektivsko razrešavanje njegove smrti. Junaci filma su ljudi čije je portrete Van Gog naslikao. Duboko poremećen i usamljeni čovek, odbačen i ponižavan od ljudi i okoline, jednog dana umire od rane u stomaku, bez objašnjenja o nastanku povrede.

Prikazani su njegovi odnosi sa nekim ljudima koje je naslikao, koji su ga malo bolje poznavali i imali njegovu naklonost. Ali prikazuje se i kako se narod odnosio prema njemu. Uprkos krizama i problemima, pretpostavlja se da je Van Gog u tom periodu bio srećan i zdrav, te njegovi duševni poremećaji nisu mogli da dovedu do samoubistva. Iznosi se sumnja da je ubijen kada ga je lokalni mangup i pijanica maltretirao. Postavlja se pretpostavka da je Van Gog ranjen sa veće udaljenosti ali nije dokazano. Završavajući svoj život rečima: „Niko nije kriv”, Van Gog ostavlja za sobom samo svoja dela, da govore o njegovom bogatom unutrašnjem životu, obezbeđujući mu tako besmrtnost.

„Želim da dirnem ljude svojom umetnošću. Želim da kažu: On oseća duboko. On oseća nežno.”

 

„Painted with words”

Ovaj BBC-jev dokumentarni film prati Van Gogov život od detinjstva do same smrti, a rađen je na osnovu njegovih pisama. Radnja filma prati njegovo stvaralaštvo. Počeo je kao samouki slikar, vežbajući svakodnevno i posvećeno, crtajući sebe i stvari koje su ispred njega, dovodeći slike do savršenstva. U početku je koristio mali broj boja, i njegove slike bile su tmurne i sive, kao i vreme u Holandiji. Potom počinje da koristi sve više boja, zbog čega mu slike deluje življe i impresivnije. Zbog karakteristične tehnike sitnih silovitih poteza četkicom, njegove slike su vibrirajuće i hipnotišuće.

Drugi deo filma nosi genijalni Benedikt Kamberbač (Benedict Cumberbatch) koji u vidu monologa iznosi Vinsentova pisma bratu i preživljava sva psihička stanja i razmišljanja. Dok je porodica smatrala da je Van Gog sramoti, sve za čim je on žudeo jeste ljubav i dom. Nešto za čim je do kraja života tragao i nije našao.

Želeo je da prikaže osećanja na svojim slikama, želeo je slike koje će ganuti ljude. Dok je u početku to uspevao crtajući ljude, kasnije je to uspeo kroz prirodu. Slikao je portrete ljudi koji su prenosili određeno osećanje na najbolji način. Ali sva svoja osećanja i duševne lomove predstavljao je kroz pejzaže. Van Gog radi okružen prirodom, zvucima i bojama, a ipak je usamljeniji nego ikad. Osećanja i misli uspeo je da prenese na platna, jer jedino pred svojim platnom oseća dašak života i trenutak slobode. Zato su njegove slike toliko impresivne s jedne strane, i tragične sa druge.

Što je više slikao i razvijao svoj talenat, to je njegovo psihičko stanje bilo gore. Kao da su ta dva usko povezana. Njegovo prijateljstvo i boravak sa Gogenom (Paul Gauguin) kao da je doprinelo tome. Svom bratu postaje teret i obaveza. Mireći se sa svojim delikatnim stanjem, svoj rad stavlja ispred sebe i svog života. Taj rad ga je i koštao života.

„Sada živimo ovde u svetu slikanja i ljudi su svuda, i svi uzimaju novac. Nemoj misliti da umišljam. Ljudi plaćaju mnogo za dela kada je sam slikar mrtav.”

 

„At Eternity’s Gate”

Za mnoge je ovaj film spor i bez radnje, ali u prvom planu je fantastična gluma Vilema Dafoa (Willem Dafoe). Film prikazuje Van Gogov odnos sa Gogenom, samopovređivanje i nervne slomove, boravak u psihijatrijskoj ustanovi i na kraju njegovo ubistvo. Odnos sa Gogenom je bio možda najvažniji, pored onog sa mlađim bratom. Taj odnos je ostavio velike posledice u njegovom životu, pa se s razlogom možemo zapitati da li bi nastala sva ona velika dela da se nije susreo sa Gogenom.

Na spoljašnjem planu tehnička strana filma treba da oslikava umetnikovo psihičko stanje. Zato u filmu nema previše priče i dijaloga, akcenat je na atmosferi, na osećanjima i razlomljenoj svesti genijalnog umetnika. Kada i ima dijaloga, fantastični su, filozofski i navode na razmišljanje. Neki kadrovi su snimani iz ugla glavnog junaka, kako bi gledaoci bukvalno hodali u njegovim cipelama i što ličnije doživeli njegov pogled na svet.

Takođe, pošto je Van Gog inspiraciju nalazio u prirodi, što se vidi po njegovim slikama, kadrovi, zvuci, efekti, boje, dakle čitava atmosfera treba da dočara umetnikovo psihičko stanje i atmosferu u duši. Pojedini kadrovi izgledaju identitčno kao neka Van Gogova dela.

Ta asocijativna strana filma, estetika, fantastična gluma i sličnost glumca sa umetnikom čini da pred našim očima pravi Van Gog oživljava i preživljava svoje možda najteže trenutke. Na unutrašnjem planu, film prikazuje Van Gogov odnos sa njegovim pozivom, sa slikarstvom. Kako je slikao, zašto tako, gde je nalazio inspiraciju i kako ju je kanalisao, kroz kakve je sve procese prolazio dok bi stvorio jedno delo i kakav je njegov stav prema samom slikaru – sve su to teme kojima se film bavi.

Priroda je njegova oaza. Njegova izolovanost ga je činila usamljenim, ali priroda mu je pomagala da zaboravi sebe i oslobodi se. Slikao je brzo, skoro sliku dnevno, jer se tako osećao bolje. Želeo je da čovečanstvu prikaže svoju viziju, ono što on vidi i na koji način. Ta vizija je bila istovremeno uznemirujuće realna i potresno nadrealna. Da li je stvarno video bića koja su mu pretila i kojih se bojao, ostaje nepoznato. Ali njegovo stanje svakako je otvorilo neka vrata i oslobodilo njegov talenat sve do granica večnosti.

„Ponekad kažu da sam lud, ali zrno ludila je najbolje za umetnost.”