writing feather, prevođenje, private archive, Vesna Jovanovic

Pre nego što se upustite u prevođenje književnosti, zaustavite se na sekund i razmislite prvo o posledicama. Ostavite svoj ego po strani i sagledajte sa čim se suočavate. Zapitajte se zašto se neki mnogo iskusniji prevodioci ne upuštaju tako rado u ovaj poduhvat. Da li ste zaista dorasli ovom zadatku?

Možda je za prevođenje dovoljno solidno poznavanje jezika (maternjeg i stranog), rukovanje alatima i programima za obradu teksta i za prevođenje ili rečnici. Možda mislite da je dovoljno doraditi tekst koji ste provukli kroz Gugl prevodilac i vaš posao je završen. (Naravno da se mnogi ozbiljni prevodioci nikako neće složiti sa ovim. Prevođenje je više od toga.)

Ali ovde govorimo o književnosti. Ovde govorimo da ne može svako da prevodi književnost. Isto kao što ne može svako da bude prevodilac. Isto kao što ne može svako ko završi studije književnosti da bude pisac, ili profesor, ili kritičar.

Prevođenje književnosti za najhrabrije

Da li ste se ikada zapitali zašto toliko malo ljudi prevodi književne tekstove? Uzimajući u obzir koliko se ljudi danas zapravo bavi prevođenjem, logično bi bilo da imamo mnogo više prevedenih književnih dela, kao i ponovljene prevode knjiga. Međutim, realnost je drugačija!

Na jednom predavanju o prevođenju, nedavno održanom u Novom Sadu, raspravljalo se o samom procesu prevođenja, o zaduženjima prevodioca i njegovom mestu u odnosu na književno delo, o stilu itd. Zapravo, najzanimljivije u ovom poslu jeste mesto prevodioca u odnosu na književno delo. Objasnimo to ovako…

Prevodilac kao posrednik

Pođimo od toga da književno delo nastaje između teksta koji je kreirao autor i čitaoca koji taj tekst prima (fenomenološka teorija umetnosti). Ono ne može biti potpuno identično sa tekstom koje stvara autor, ali isto tako nije identično ni sa tekstom koji konkretizuje čitalac.

Autor je tu da svoju ideju prosledi dalje, čitalac je tu da aktivira tekst koji prima svojom imaginacijom. Književno delo je između. Šta se onda dešava sa prevodom, tj. prevodiocem?

Prevodilac preseca tu relaciju i stavlja se između autorovog teksta i čitaoca, pre nego što se samo delo stavi u pokret. To je velika odgovornost za prevodioca. On u toj poziciji može znatno da promeni recepciju originala ukoliko ne prenese misao (ne samo reči) u skladu sa onim što je autor izneo. Prevodilac postaje posrednik u prenošenju misli. A svi znamo da je u tom procesu lako izgubiti smisao…

Šta je sve potrebno za prevođenje književnog dela?

Ono osnovno je da prevodilac mora biti načitan, jer će tako najbolje razviti sposobnost da se izrazi. To je druga stvar – sposobnost izražavanja, kako na maternjem tako i na stranom jeziku.

Neki od poznatih prevodilaca (kao što je Eugen Verber) slažu se da je najvažniji zahtev za prevodioca da prenese misao koja je izražena u izvornom tekstu. Tekst se ne može doslovno prevoditi. Treba pronići u suštinu tog teksta kao i u suštinu stila.

To je još jedan zadatak. Kada su pitali prevodioca Džojsovog Uliksa, prof. dr Zorana Paunovića, koliko mu je trebalo da prevede to delo, ispričao je da mu je za samo pisanje bilo potrebno oko 2 godine, dok mu je za prevođenje bilo potrebno još nekih 12 godina. To je posao koji se ne obavlja preko noći.

Potrebno je istražiti stvaralaštvo pisca kojeg prevodite, baviti se njime, uhvatiti nit njegovog pisanja i to uspešno preneti publici. Morate postati taj pisac na trenutak.

Može se reći da prevodilac treba na neki način da kopira stil autora, samim tim što se stavlja na njegovu poziciju.

Međutim, sam prevodilac ne može pobeći od sebe. Koliko god se on izuzimao iz tog procesa, jer pokušava da prevede misli drugog autora, nesvesno će ostaviti i sebe u tom tekstu.

Prevodilac i sam postaje pisac. I taj pisac je u senci prevodioca. On postoji makar između redova tog teksta. Upravo zato je prevođenje mnogo više od samog posla – to je umetnost.

Kapa dole za ove umetnike

Grafit Artura Remboa u „Muzeju Artura Remboa“, Francuska; izvor: commons.wikimedia.org

Situacija u zemlji daleko je od idealne i svesni smo da prevođenjem zapravo diktiraju izdavačke kuće. Ali kvalitetna literatura i kvalitetan prevod stoje i govore sami za sebe. Tužno je samo što tako nešto danas nije dovoljno cenjeno… Stoga, sledeći put kada se prihvatite čitanja neke knjige, obratite pažnju i na ime prevodioca. Možda je baš ta osoba u senci zaslužna što imate pristup veličanstvenim svetskim umovima i njihovom izrazu.

U nadi da vas ovaj tekst nije obeshrabrio, već motivisao na ovaj hrabri poduhvat, završavamo primerom fantastičnih prevoda. Delo Pijani brod Artura Remboa, preveli su Rastko Petrović i Nikola Bertolino, svako u svom maniru (Izdanje „Srpska književnost u sto knjiga, Pesnički prvodi“, 1972. godine). Poslušajte kako zvuči i u originalu.

One thought on “Prevođenje književnosti: Da li u svakom prevodiocu čuči pisac?”

  1. Odlicna tema, jer su prevodioci knjizevnih dela malo zapostavljeni u nasoj kulturi. Lepo od Vas sto ste nas podsetili da smo, pocev od najlepsih svetskih bajki stasavali iz tela deteta u danasnje mlade ljude upravo zahvaljujuci prevodiocima koji su bili spona. Draga Vesna, zelim Vam puno uspeha u daljem radu i radujem se svim Vasim predstojecim postovima.

Comments are closed.