Ostrvo je oduvek zauzimalo značajno mesto kako u književnosti tako i na filmu, slikama, u umetnosti uopšte. Ta egzotična mesta predmet su interesovanja i izvor mašte u delima. Šekspir, Bodler, Homer, Agata Kristi, Vilijam Golding, Džonatan Svift, samo su neki od pisaca koji su u ostrvu našli inspiraciju za svoja dela.

Ali zašto baš ostrvo?

Teritorija izdvojena vodom pogodna je za razvijanje magičnih priča, kao i za oslikavanje nekih socijalnih ili psiholoških problema. Potrebno je upravo sagledati simboliku tog pojma.

Ostrvo kao poprište sukoba

Kada pomislimo na ostrvo, obično zamišljamo nepreglednu osamljenu plažu, beli pesak, talasi mora, prijatno sunce, možda neki koktel i potpuno uživanje. Naša inicijalna misao je upravo to – mir, opuštanje. Prvenstveno, dovođenje uma u to spokojno stanje, gde će nam se duša i telo odmoriti od civilizacije. Te baš ta izolacija, odvajanje od poznatog, od haosa, potrebna je čoveku da bi se okrenuo sebi i suočio sa sobom.

Sa druge strane, to nepoznato mesto često je i izvor straha. U mitovima i književnosti (dečja književnost recimo), ostrva su i mesta gde se kriju različite zveri. Odatle vrebaju magična bića i nepoznate sile, gde čovek može ostati i zarobljen (Odisej je na ostrvu Ogigija proveo 7 godina zarobljen od strane nimfe, Kalipso).

Karl Gustav Jung ukazuje baš na te obe strane kada govori o značenju ostrva: ono može biti istovremeno prelepo i opasno. Ostrva mogu biti neverovatno živopisna, ali njihova odvojenost od kopna može stvarati osećaj zarobljenosti. Ono može predstavljati bezizlaznu situaciju u kojoj smo se našli.

Posmatrano sa psihološke strane, ostrvo, kao poprište dešavanja, može predstavljati ljudsku psihu. Tu se događaju čudne i nerealne stvari, ponekad se gubi razum, vladaju neki drugi zakoni i pravila. Tu nastaju sukobi i dešavaju se zločini i kazne.

Ostrvo u serijama

Mitovi obiluju pričama o čarobnim ostrvima, tamo gde heroji idu na počinak, ostrva koja privlače i zarobljavaju ljude ili ona koja se pojavljuju i nastaju. Ostvarenja (književna, filmska ili serijska) polaze od ovakvih mitova.

Kao specifičan lokus transformacije, gde se stvari menjaju ili isplivavaju neke koje možda nismo želeli da spoznamo, to su i mesta koja su odvojena od konvencionalnog prostorno-vremenskog kontinuuma. Verovatno najpoznatija serija koja počiva na mitu o ostrvu koje nestaje i gde vreme drugačije protiče, jeste serija Izgubljeni (Lost).

Serija Izgubljeni, poster; izvor: flickr.com

Serija ostrvu daje posebnu ulogu, ono postaje enitet i protagonista. Ispada sa vremenske ose i omogućava se likovima putovanje kroz vreme. Čovek se odrodio od samog sebe i od prirode i u nekom trenutku postao sam svoj bog. Ovde se ta iluzija razbija i likovi dolaze u dodir sa svojim duhovnim centrom, iskupljuju se za svoju prošlost i grade svoje nove identitete. Dok Robinzon Kruso čini sve da ostvari punu civilizaciju na ostrvu (opsednut je merenjem vremena, na primer), ovi likovi stupaju u kontakt sa divljinom, okreću se prirodi koju pronalaze u sebi.

Mikrokosmos ovog ostrva je scena gde se svetlost i tama privlače, sukobljavaju, mešaju i uklapaju. Ono funkcioniše kao neka vrsta čepa jer sadrži tamu i zlo, ali sprečava njihovo dalje širenje. Povremeno menja svoju lokaciju, što ukazuje na njegov arhetipski karakter kao mesto izvan prostora i vremena. Kao takvo, slično je Atlantidi.

Hronotop ostrva u književnosti

Primera u književnosti je mnogo. Odsečeno od ostatka sveta i civilizacije, lišeno vremena i određenog društvenog uređenja, ostrvo dobija univerzalnije značenje.

Robinzon Kruso, najpoznatiji brodolomac, pokušava da ostvari njemu poznato uređenje na ostrvu. Takva je inicijalna reakcija i likova u romanu Gospodar muva (Lord of the Flies). Dečaci pribegavaju nečemu što im je poznato – uspostavljanje nekog reda, organizuju funkcionisanje po naučenim obrascima. Podela u grupe, biranje vođe, pravljenje smeštaja, postoji neki vid kontrole. Ali strah obuzima svakog od likova. Strah od nepoznatog, a sa tim u vezi i strah od smrti. I pod uticajem straha izobličava se stvarnost.

Dečaci se sve više okreću divljaštvu, okreću se svojoj primitivnoj strani ličnosti, dok razum polako nestaje. Mračno postoji u nama. Ostrvo je ovde scena gde se sukobljavaju civilizacija i divljaštvo, primitivizam. I čovek tako postaje jedinstveni spoj dobrog i lošeg.

I Agata Kristi je uzela hronotop ostrva za svoj roman Deset malih crnaca (And then there were none). Nortrop Fraj, književni kritičar, nazvao je ostrva „tačkama epifanije“. Na ostrvu, daleko od svakodnevnih okolnosti, mitski i književni likovi mogu se osloboditi sebe, kako bi se našli. Agata na izolovanom ostrvu okuplja deset likova koji su počnili zločine (ubistva) i sprema svakom od njih adekvatnu kaznu. Kako svako od njih u početku poriče svoje zločine, psihička tortura kažnjavanja jednog po jednog dovodi ih do nervnog rastrojstva i konačnog prihvatanja sebe i svojih zlodela.

Ostrvo tako preuzima ulogu mesta gde se pravda konačno izvršava. Ono postaje njihov zatvor i smrtna presuda.

Motiv ostrva na filmu

Zatvoreno ostrvo, poster za film, izvor: flickr.com

Kada govorimo o ostrvu kao zatvoru, pomenućemo film (i knjigu) Zatvoreno ostrvo (Shutter island). Ovaj čest motiv u filmovima predstavlja izolovano mesto i odvojeno od „normalnog društva” na kopnu. Tako postaje simbol zatvaranja bez mogućstva bekstva i često je nastanjeno zlim likovima.

Gotska mentalna ustanova na ostrvu pojačava simboliku zatočeništva, ističući tako čudnu dimenziju subverzivnog društva koje tu boravi. U ovom delu se dramatizuje sukob između iracionalnog, bednog sveta ludila i često zlokobnih psiholoških sila usmerenih na potiskivanje tog ludila.

Stoga, pojam ostrva bi trebalo biti prva smernica koja se tiče radnje u ovom delu – glavni lik je američki šerif čija je žena ubila njihovo troje dece, a potom je on ubio nju. Međutim, njegov um nije mogao da se nosi sa stvarnošću onoga što se dogodilo i sa onim što je učinio, te stvara alter-ega, Tedija, heroja. Pa tako, Tedi kreće na putovanje da pronađe Endrua (sebe) i osveti smrt svoje žene. Ustanova sprovodi eksperiment koji mu omogućava da izvede svoju fantaziju u nadi da će na kraju svega moći da uvidi stvarnost i tako bude „izlečen“. Kako se tek na kraju ispostavlja, publika sve vreme dobija priču iz perspektive bolesnog uma.

Glavni junak je, dakle, mentalno oboleo i potiskuje svoje ludilo, i on biva zatočenik svog sopstvenog uma i tog ludila. Ostrvo tako predstavlja upravo poremećenu ljudsku psihu gde se unutrašnji sukobi prepliću. Moćna priroda ostrva usklađena je sa snagom ludila da sruši i potkopa racionalnost u potpunosti.

 

Simbolika ostrva varira od dela do dela, ali je nepobitna činjenica da je od davnina velika inspiracija za stvaranje. Pa tako, sledeći put kada se nađete na nekom, pročitajte ili pogledajte neko od ovih dela i zavirite u sebe. Možda otkrijete neke nove svetove na tom putu samospoznaje.